jovan bratic

Jovan Bratić rođen je 19. 01.1974. godine u selu Podgrađu, opština Nevesinje. Osnovnu i srednju školu, smjer mašinski tehničar, završio je u Nevesinju. Ratna zbivanja na našim prostorima su ga omela u planovima za daljim školovanjem. Od rane mladosti počeo je sa stvaralačkim radom na polju ilustracija i crteža, a malo kasnije počinje da se bavi i pisanjem poezije.

Dosada je objavio tri zbirke pjesama:

Olujna leta (2001),

Krik šapata (2005),

Od pobune do pokora (2008).  


Autor je stripova sa istorijskim temama:

Nevesinjska puška (2008),

Bitka na Vučjem dolu (2008),

Vožd Karađorđe (2010),

Kraljević Marko (2012) i

drugo objedinjeno izdanje stripa Nevesinjska puška (2013).


Član je SKPD Prosvjeta, kao i član udruženja strip autora i obožavalaca stripa Republike Srpske Deveta dimenzija i redovan saradnik strip magazina Parabellum.
U slobodno vrijeme bavi se i slikarstvom.

Zaposlen u OS BiH kao podoficir. Oženjen, otac troje djece. Živi u Nevesinju.

KONTAKT SA AUTOROM:
kontakt sa fejsbookom https://www.facebook.com/jovobratic
kontakt jovobratic (et) gmail.com

 

 

Rekli su o poeziji Jovana Bratića:

Mr Gedeon Stajić:

... Prelaženje svega u „prah i pepeo", u ništa, tj prolaznost svega lijepog – to je teret koji u svojoj probuđenoj duši nosi pjesnik Jovan Bratić. Sve pjesme njegove prve zbirke, svjedoče o tome, namećući se istovremeno, kao spašena vrijednost, onoga što je nestalo. I kao što je to slučaj kod svih pravih pjesnika, Bratićev poetski govor o nestalnosti življenja, pogotovu onoga što je u tom življenju lijepo, pretvorio se u ljepotu koja se otela prolaženju. Iz „praha i pepela" života iznikla je Bratićeva poezija: cvijeće različito i raznobojno, lijepo po mislima, slutnjama i osjećanjima, po toploj i dragoj melodiji, koja odaje pjesnikovu uznemirenu dušu, njegovu bol i tugu, koji se oglašavaju jednim smirenim dostojanstvom, onda kada bi se očekivalo da grca i plače. I to je, da to kažemo odmah na početku, njegova velika stvaralačka pobjeda.

Pojedini pjesnički ciklusi konkretizuju Bratićevu metafiziku života, nagoviještenu u pjesmi Vjetar: sve prolazi kao vjetar, pa se njegova duša našla na udaru nevremena, koje je, sanjivu budi iz iluzija života. To buđenje se pretvara u njegovu poeziju na granici misli i osjećanja, onda kada jasnost i određenost misli prelazi u protivurječna osjećanja, karakteristična za svako duboko i istinsko doživljavanje tragičnosti postojanja. U pojedinim pjesmama susrećemo se sa autentičnim ljudskim bolom, sa olujom ljudske uznemirenosti, koja nas uvlači u svoj vrtlog, jer je Bratić uspio da njegova poetska kazivanja doživimo kao sopstveni govor dok teturamo pod teretom sopstvenih obmana koje to više ne mogu da budu. Ima tu neke neodređene želje da se spasi ono što je drago, što se voli, neke slutnje da će biti još ružnije nego što jeste, neke stravične gradske atmosfere u kojoj nas neko ili nešto želi da ulovi, pa nekog bespomoćnog priznanja da smo mi samo „večita deca" , zatim nekog uviđanja da nam „na izmaku kleca - iznemoglo pleme",dok „odličja naša plutaju rekom" i dok se čuju „tuđe - pobedničke trube", i to zbog „divljeg u nama" kao glavnog uzroka naših brojnih poraza. Te bolne istine Bratić saopštava na način koji njihov teret neće uvećati.

Kod Bratića je sve zahvaćano nekom metafizičkom olujom koja sve satire i pretvara u svoju suprotnost. Tako ni njegova ljubav nije sjaj života, nego sjenka radosti i sreće, nije realnost nego htjenje, nije sigurnost i izbavljenje, nego vrsta utjehe u strahu od okrutnog života. Bratićeva ljubav ima oblik uspomene, oblik sjećanja u atmosferi duvanskog dima u krčmi, oblik toplote u ledu zime, oblik tajanstvene misli. Ona je susret sa djevojkom koja je voljena prije mnogo godina, susret koji budi misao o samoći i usamljenosti. Tu, u tom osjećanju Bratićeve stvaralačke snage kojom ne dozvoljava da u njegovu pjesmu o ljubavi uđe jauk, tu je sačuvana ljepota voljenja i smisao čežnje za dragom i sna od koga je draga ispletena.

Kako bi pokazao da sve ono što što mu je bilo drago i lijepo nestaje i propada, da je satrto i uništeno neumitnim tokom vremena, Bratić dolazi u zavičaj. Tu susrećemo trošnu, ostavljenu i pustu kolibu, hladni i zvučni izvor kao neki vanvremenski svjedok istorije, zatim trenutke lova, atmosferu dočaranu uvelim lišćem i blatom, pa pusto rodno ognjište i usamljenog pastira u čamotinji pustih strana. Ali iza tih slika prolaznosti osjeća se i pjesnikova nada da se upravo tu nalazi, možda spasenje i mogućnost da se zaustavi nestajanje svega što ga je činilo srećnim. Ljepota proljećne noći, blagi sjaj mjeseca, mirisi zavičajnog cvijeća i trava, koji su, takođe, prisutni u ovome ciklusu nude sigurnost i nove putokaze za izbavljenje iz oluja života, zbog čega pjesnik želi da tu ostane, tu gdje je rođen on i njegovi preci. Tu je živa uspomena na njegovu majku. U određenim pjesmama naziru se rusoovske potvrde o tome da su civilizacijski zamršaji bolno stegli ljudsku dušu i na našim prostorima, čime se Bratić nameće kao autentični svjedok o tome kakve terete nose u duši mladići i djevojke porijeklom sa sela kada se nađu u gradu okovani njegovim ulicama.

Izražavajući teret svoje duše, u njoj nataložen u nepogodama njegovih olujnih ljeta, Jovan Bratić je prošao kroz stvaralačku oluju, uspijevajući pri tome da i sa prvom zbirkom poezije, iz nje izađe kao začuđujuće zreo pjesnik. On uspješno pronalazi izražajne oblike za svoje sadržaje. Njegov stih je raznovrstan – sa dužinom od pet do šesnaest slogova. Rima je raznovrsna ali ima pjesama koje su bez rime, odnosno onih koje su ispjevane slobodnim stihom. Strofa je najčešće sastavljena od četiri stiha ali ima i onih koje su sastavljene od manjeg ili većeg broja stihova. Bratićev jezik je čist i pravilan, pomoću koga je izgradio, često, lijepe slike i metafore, simbole i druge poetske izraze. Koji izgledaju na, prvi pogled, prosti ali koji su izuzetno složeni, nudeći bogatstvo značenja i različitih doživljaja. Simbolika vjetra, u Bratićevoj poeziji, je izuzetno složena, sa bogatstvom brojnih mogućnosti da se ostvari njegovo značenje.

Izražavajući se, tako, sigurnošću iskusnog pjesnika, Bratić je uspio da stvori jedan poetski svijet trajne vrijednosti. U njemu mnoge pjesme imaju snagu da nas probude iz opsjene življenja, ali tako da se ne prestravimo, kada čujemo da se približava voz koji će nas odvesti sa ove ove zemlje u neke daljine koje svoju suštinu otkrivaju preko praha i pepela. Prigušena i topla muzika na odlasku i jedan smireni govor mudrosti da ne treba zaboraviti ni ljepote koje smo doživjeli – olakšavaju teret neizvjesnosti. Bratićeve pjesme zato nam postaju drage, kao ruka prijatelja koji nas pridržava kad nam je teško.

Treba istaći, da je ovaj talentovani pjesnik isto tako i talentovani crtač. Kao što je njegov poetski izraz postajao sve složeniji i dublji, kako se od spoljne stvarnosti primicao dubinama svoje duše, tako je i njegov crtež postajao složeniji, sa zadivljujućim mogućnostima da upravo preko njega naslutimo prostore gdje se nalaze izvori iz kojih je potekla rijeka koja nam je donijela njegovu poeziju – da nas obraduje svojom ljepotom.

Božo Kijac:

Ovovremenom kontinuitetu stvaralačke autentičnosti, ali i raznolikosti mlađe srpske poezije svakako pripada i pesnik iz Nevesinja Jovan Bratić. Već sa prvom i veoma uspješnom knjigom pesama Olujna leta, Bratić je pronašao svoj kutak pod pesničkim nebom, drugim rečima, potvrdio je svoj pesnički identitet, ali i samosvest.

Bratić se stasalo hvata u kolo dokazanih hercegovačkih pesnika, prepoznatljivih po izrazu, stihu i neizbežnoj rimi. Bratić je znalački i vešto uhvatio svoju reč koja ga filigranski vodi u horizonte pesničke lepote i zanosa. Reč spokojna i stamena predstavlja i reč u čijem se spokoju skrivaju dvostruke dveri i dvostruka bura iza njih, a to je napetost dubinski uznemirenog pejzaža u kome ste se obreli pred uraganski nalet, i visoki drhtaj čula, trepet spoznaje kojom vas je zapljusnulo okretanje pogleda ka unutrašnjim čovekovim bespućima i provalijama.

Paučinasti sklad Bratićeve poetike vešto se ostvaruje rečima, strašću, osećanjima, vapajem, nepatvorenom ličnom tugom, ali i ritmom. Njegova pesnička melodija ima poruku, duh, pozadinu.

Bratićeva pesnička dvojnost reči, odražena u širokom toku stiha, spokojnom tonu meditativnog viđenja, kao da povlači i dvojnu liniju horizonta, liniju u kojoj se stapaju spoljni i unutarnji čovekovi vidici.U nekim stihovima provejava dučićevska seta iznedrena iz vetrovitih hercegovačkih grudi.

...U svetu u kome je pesnik pronašao svoj put i na kome nam se nudi kao saputnik ne preostaje nam ništa drugo nego da mu poželimo sreću. On put svoj zna. Njegova poezija uverila nas je u to. Čitajući je otkrićete i vlastiti deo samoće, ali i nade u večnu čežnju za olujnom suštinom boljeg života.

Prof. Đorđe Dabarčić:

...Bratić nas usmjerava na na stazu poetsko – životnu koja je „bogata" vranama, sumracima, tugom, osušenim stablima, štakorima itd. I naslovi su adekvatni sadržaju i po vrsti interpretacije i mreži simbola vuku poetsku poruku strogog Miljkovića ili razočaranog Krnjevića. Ovo je unutrašnje razjedanje kao mnogoljudski a i subjektivni udes koji se nudi kao pesimizam.

...Pojedini ciklusi su građeni, toplo,zavičajno, šantićevski. Imaginarne i stvarne daljine su obojene pejzažom i sjetom.