NEVESINJE: Prije tridesetak godina, čim kokoške u Brataču zarakole, Draginja i Janko Andrić bi galamili: – Rašo, đavo te odnio, od tebe nijedno jaje ne osta!
Uz te riječi u jednom istom ovakvom avgustu kalio se šampion. Tada je najviše trenirao. Jaje u kašiku, dršku u usta, na vrhove prstiju, pa trk – 60 metara!!! Čim petom dotakne tlo, a jaje iz kašike. Hop! Razbije se, razlije se, doduše na veliku radost kućnog psa, koji ih se tih ljeta dosta nalizao. Taman se kokoške smire, siti pas zadrijema u hladu, a Janko iza kuće kori:
- O Rašo, boga ću u tebi prebiti. Vidiš li, jadan ne bio, da nam nijedna vreća ne ostade za krtolu? Šta radiš od sebe i od nas. Cijelo nam se selo smije.
A Rašo trenira i trenira. Vreća mu svezana oko bokova, skače uz strmu livadu, “vesla” rukama kroz mlaki vazduh, znoji se. Avgust je pod planinama Veležom i Crvnjem, bliži se olimpijada u Bratačkom Lugu, Nevesinjska olimpijada – na kojoj su njegovi veliki trenuci, u kojim je tek tanka nit između trijumfa i tuge, između ushićenja i očaja. Brani svoj obraz i obraz cijelog Bratača – u viteškim disciplinama.
- Po stotinu jaja bih polomio, po pedeset vreća poderao u tim pripremama! Selo se smije: eno, mali Andrić poludio!!!
Ali kad dođe Olimpijada svi se sjate dolje u Lugu, i uozbilje, moj brate. I moj otac Janko, neizostavno je među njima. Strepe i on i oni, strepe samo malo manje od mene. I, onda start… Po petnaestak nas je u tim disciplinama. Neko već poslije pet koraka petom dotiče tlo, usne mu se iskrive… i odlijeće jaje iz kašike. Gotovo. Ni rukama ga ne može uhvatiti, publika se previja od smijeha… Ja sam utreniran, koncentrisan, tijelo sluša, ravnoteža je tu, gledam striktno naprijed, na vrhovima prstiju prolazim kroz cilj! Pobjednik je ponovo Radomir Rašo Andrić iz Bratača, grmi iz velikih zvučnika i taj glas, čini mi se, stiže do vrha Crvnja.
Mijenjaju se i kokoške i džakovi, i gledaoci i zvanični spikeri – samo je Rašo već 20 godina na pobjedničkom postolju!
Bratačkom Lugu, na njima najpopularnija bila trka brdskoplaninskih konja, najteža disciplina je ipak bila penjanje na stub. Trenje pri usponu je toliko da ne možeš pobijediti bez barem devet rana! Zato su mi te pobjede najdraže. Stub nekad natrljaju lojem, nekad ne natrljaju, ipak nikad ne možeš biti prvak bez povreda. Ako se, recimo trojica popnu na vrh, pobjednik je onaj koji to uradi za najkraće vrijeme. Nagrada je, kao i u drugim disciplinama u kojima se takmičim, 100 maraka. No, titula na stubu nešto je posebno, a ja sam na njemu za petnaest godina zabilježio više od deset pobjeda.
Andrić ni sam ne zna koliko ukupno ima pobjeda i medalja sa viteških takmičenja. Nije ih dobijao samo na pomenutim olimpijadama, već i na takmičenjima u viteškim disciplinama u Apatinu, Srpskom Brodu, Vlasenici, Tesliću, nastupajući kao član Sokolskog društva “Nevesinjska puška”. Ali čak i svako dijete će vam u Nevesinju reći da je poslije veterana Ratka Zubca, “Rašo Andrić najveća viteška legenda u Hercegovini”.
U svakodnevnom životu, nakon što je kao metalostrugar ostao bez posla u bivšoj “Sokolovoj” fabrici upravljača, sa suprugom Mirjanom i troje djece Stefanom, Natašom i Jelenom, živi u rodnom Brataču, selu sa stotinak domaćinstava, na desetom kilometru od Nevesinja prema Gacku. Uzgaja krtolu, bavi se stočarstvom i s vremena na vrijeme kao pomoćni građevinski majstor odlazi u Crnu Goru. O tom baš i ne voli previše da priča. Međutim, čim mu pomenete predstojeću Nevesinjsku olimpijadu oči mu zablistaju posebnim sjajem.
- Biću, naravno, tamo. Hoću li nastupiti još ne znam. Pomalo sam se zasitio svega. Razmišljam: možda je bolje sa scene otići kao pobjednik, nego kao poraženi. Ali u istom času mi se čini da još imam snage… Odlučiću onog jutra kad sve počne – zaključi četrdesetšestogodišnji “vitez”, pogledujući prema vrhu Crvnja, tamo dokle je još lani dopirao glas o njegovoj novoj pobjedi.
Žarko Janjić
