Ali, život i poslovi odveli su ga kasnije daleko od osunčane Hercegovine i behara njegovih voćaka, prvo u Sloveniju, potom u Njemačku - gdje je samo u Braunšvajgu kod Hanovera ostao punih deset godina, prvo radeći kao elektrovarilac, onda kao ugostitelj. I tamo, pod olovnosivim nebom kontinentalne Evrope, gdjekad bi mu padali na pamet oni kalemi i ono još željnije iščekivanje cvjetova na novim izdancima...Jednom kad se vratim u zavičaj, pomišljao je u sebi, posadiću voćke po cijeloj okućnici. I šta je sanjao Cvetko je i uradio.
Pokraj njegove kuće na Prebilovačkom putu, na izlasku iz Ljubinja prema Stocu, po stepenastim baštama, odavno rastu višnje, trešnje, jabuke, šljive... Većinu ih je Cvetkova ruka nakalemila na neku drugu podlogu, da budu jače, imunije na bolesti. Pa opet, u tom svekolikom lijepom i osunčanom ambijentu, posebnost je jedno staro stablo džanarike ili rane žute okrugle šljive, čiji su plodovi veličine najkrupnijih trešanja.
- Ova džanarika je žilava, otporna, iako je samo malo mlađa od mene – objašnjava Cvetko Šušić. – Mnogo puta sam na nju pomišljao u onim mojim sada već davnim gastarbajterskim godinama. Mnogo mi je puta misao na nju pomogla da lakše zaspim tamo daleko, u tuđem svijetu. Zato sam odlučio da je učinim najraskošnijim drvetom u Hercegovini! Prvo sam na nju nakalemio badem, pa kajsiju, breskvu, nektarinu...pa ranu plavu šljivu i na kraju šljivu požegaču. A ostavio sam i njoj jednu granu - za njene sopstvene plodove. Znači sedam vrsta voća na sedam grana! I svaka grana rađa!
I ove godine, kada za vrijeme jednog od najsušnijih ljeta u južnohercegovačkom krasu, za 88 dana na Ljubinje nije pala nijedna kap kiše, drvo je izdržalo sušu. Na svakoj grani donijelo mu je ponešto, doduše sitnijih plodova nego u kišnijim sezonama. U proljeće je Cvetko gledao kako prvo izbijaju cvjetovi na grani s bademom i kajsijom, potom bi bijele latice odradile svoje i počele opadati, kad bi na susjednoj grani izbio behar nektarine...I najkasnije bi behar izbio na požegači.
To je, reći će, kao jedan pravi cvjetni kalendar – po beharu na tom drvetu možeš prilično precizno reći u kom si dijelu proljeća.
Nije mi ovo, nastaviće Cvetko Šušić, pokazujući na stablo, bila nikakva potreba, osim da kalemarskoj mašti pustim uzde do kraja. Da i ja i drugi u bašti, kao u kakvoj dječjoj slikovnici, vidimo šta sve na jednom starom stablu može cvjetati, rasti, davati plodove! Da vidim taj pravi mali sajam koštičavog voća sa zajedničkim stablom i korijenom, koji je kruna moje kalemarske karijere. Evo, kao dijete i sad sam srećan što me ljetos nijedna grana ni u onako sušnoj sezoni nije izdala...To je nešto dječačko u mojoj duši, iako sam odavno postao djed, pa iako volim sve druge voćke i povrće koje uzgajam u bašti, ovo stablo, iskreno rečeno, volim nekako posebno...A vole ga i moja unučad.
I dok Cvetko uživa, čak i sada: kad gleda ovo ogoljelo stablo u decembru, oni praktičniji Ljubinjci, kojima je samo do plodova, sve češće ga mole da im na podloge od dunja nakalemi kruške. Baš Cvetko im je i otkrio da je ovo odlična kombinacija.
Molbe im neće odbiti. Samo, napominje, moraće čekati period od Vidovdana do Petrovdana kad je Cvetkova ruka najsigurnija. Jer, ni u jednom drugom periodu dijelu godine on to jednostavno ne radi, kao što nijedna od onih sedam grana na njegovom čudnom drvetu ne rađa tokom cijele godine, nego onda kad "znaĆ da neće omanuti.
D A N

Posalji tekst prijatelju

Stampaj tekst

 vrh stranice